vijesti

Uvod
Kristobalit je homomorfna varijanta SiO2 niske gustoće, a njegov termodinamički raspon stabilnosti je 1470 ℃ ~ 1728 ℃ (pod normalnim tlakom). β kristobalit je njegova visokotemperaturna faza, ali se može pohraniti u metastabilnom obliku na vrlo niskoj temperaturi dok se ne dogodi fazna transformacija tipa pomaka na oko 250 ℃ α kristobalit. Iako se kristobalit može kristalizirati iz taline SiO2 u svojoj termodinamičkoj zoni stabilnosti, većina kristobalita u prirodi nastaje u metastabilnim uvjetima. Na primjer, dijatomit se tijekom dijageneze transformira u kristobalitski rožnjak ili mikrokristalni opal (opal CT, opal C), a njihove glavne mineralne faze su α kristobalit), čija je temperatura prijelaza u stabilnoj zoni kvarca; Pod uvjetima metamorfizma granulitne facije, kristobalit se istaložio iz bogate taline NaAlSi, postojao je u granatu kao inkluzija i koegzistirao s albitom, formirajući temperaturne i tlačne uvjete od 800 ℃, 0,1 GPa, također u stabilnoj zoni kvarca. Osim toga, metastabilni kristobalit se također formira u mnogim nemetalnim mineralnim materijalima tijekom toplinske obrade, a temperatura formiranja nalazi se u termodinamičkoj zoni stabilnosti tridimita.
Formativni mehanizam
Diatomit se transformira u kristobalit na 900 ℃~1300 ℃; Opal se transformira u kristobalit na 1200 ℃; Kvarc se također formira u kaolinitu na 1260 ℃; Sintetičko mezoporozno SiO2 molekularno sito MCM-41 transformirano je u kristobalit na 1000 ℃. Metastabilni kristobalit se također formira u drugim procesima kao što su keramičko sinteriranje i priprema mulita. Za objašnjenje mehanizma metastabilnog formiranja kristobalita, slaže se da je to neravnotežni termodinamički proces, uglavnom kontroliran mehanizmom kinetike reakcije. Prema gore spomenutom načinu metastabilnog formiranja kristobalita, gotovo se jednoglasno vjeruje da se kristobalit transformira iz amorfnog SiO2, čak i u procesu toplinske obrade kaolinita, pripreme mulita i keramičkog sinteriranja, kristobalit se također transformira iz amorfnog SiO2.
Svrha
Od industrijske proizvodnje 1940-ih, proizvodi od bijelog ugljičnog crnila široko se koriste kao ojačavači u gumenim proizvodima. Osim toga, mogu se koristiti i u farmaceutskoj industriji, industriji pesticida, tinte, boja, pasta za zube, papira, hrane, stočne hrane, kozmetike, baterija i drugim industrijama.
Kemijska formula bijelog ugljičnog crnila u metodi proizvodnje je SiO2nH2O. Budući da je njegova upotreba slična upotrebi ugljičnog crnila i bijele je boje, naziva se bijelim ugljičnim crnilom. Prema različitim metodama proizvodnje, bijeli ugljični crnilo može se podijeliti na istaloženi bijeli ugljični crnilo (istaloženi hidratizirani silicijev dioksid) i pirogeni bijeli ugljični crnilo (pirogeni silicijev dioksid). Dva proizvoda imaju različite metode proizvodnje, svojstva i upotrebu. Metoda plinske faze uglavnom koristi silicijev tetraklorid i silicijev dioksid dobivene izgaranjem na zraku. Čestice su fine, a srednja veličina čestica može biti manja od 5 mikrona. Metoda taloženja je taloženje silicijevog dioksida dodavanjem sumporne kiseline natrijevom silikatu. Srednja veličina čestica je oko 7-12 mikrona. Pireni silicijev dioksid je skup i ne upija lako vlagu, pa se često koristi kao sredstvo za matiranje u premazima.
Otopina vodenog stakla dobivena metodom dušične kiseline reagira s dušičnom kiselinom kako bi se stvorio silicijev dioksid, koji se zatim ispiranjem, kiseljenjem, ispiranjem deioniziranom vodom i dehidracijom priprema u silicijev dioksid elektroničke kvalitete.